Ti koraci teški.
O usamljenu putu odjekuju.
Poput vojnika.
Usana u liniju zaleđena.
Bez kajanja
u godine neke naše
....osvrtanja.
Od
nemira svoga
u tišini tupoj.
Sa mislima mojim raštrkanim
što ponekad samo..
uhvatiti
želim.
U tišine carstvu
trajanja vlastita
u ladice pospremam..
korake od čizama olovnih
i snove što tebe mi
odnose
korake...
o putu usamljenom što odjekuju.
Poput vojnika.
U oku zvijezdu ugaslu nosi
...usana...
u liniju
zaleđena.
Čovječuljak taj maleni
što na prste se pridiže
kroz pukotine duše
viri...
snove raspršene oblake
razbacuje u neredu...
zlurado se smijuć namiguje
pognutoj glavi
od nemira vlastita
što caruje
i u toj
vlasti uživa.
Uživa i prepliće
sunce i sjenu
noć i dan
dan i noć
...svih onih
koje tobom
okitila sam.
Taj maleni
što na prste se pridiže
...kroz pukotine duše viri
jato ptica nemirnih
ručica pljeskom poplaši
zlurado se smijuć
odnosi te ondje
gdje svaka priča
završava.
.....
Tamo gdje samo točka
ostaje.
Uz Tebe bih
....stariti mogla.
Bez savjesti grižnje
putem zacrtanim i slijedom.
Korakom Tvojim
krivudavom stazom
što grane mnoge pruža.
Rukama mekim
savija u krilo svoje
tješi,podiže
neizgovorenu riječ mazi
želju,htijenje
i sve nakane
moje.
Bez savjesti grižnje
uz Tebe bih
stariti mogla..
Uz odraz sebe
u isprekidanom nizu
Tražeći lica druga
susretnem uvijek...
uvijek
Tebe.
Ponekad dođem
do zida samog.
Glavom da probijam??..
stihijski rušim sve
ili
da....
pričekam možda tren.
Neka se glava razbistri
slobodne misli ponovo polete.
Najteže mi je podnijeti sebe samu....
Tebe mi nije bilo
nikada teško..
To je tek
i samo dok
prošlost.....
dozovem."
Dugo te vremena
nije bilo.
Zatim se pojaviš.
Nenadano.
Ušuljaš u nemirne snove moje.
Obično...
dok tebe sanjam
mirnoća me
i spokoj vode.
U tom miru
moj nemir...
i u nemiru samom
mir se ogleda..
Dok tražim nešto
što na tebe podsjeća
Pronalazim...
Tišinu nijemu
što miris
oćutiti joj mogu..
jer stvarna je
koliko i nestvarna...
tišina...
u tebi
u meni...
Obično...
Dok tebe sanjam
mirnoća me
i spokoj vode.
Utom miru
moj nemir..
......stanuje.
Ne govorim više.
Samo prolazim.
Ovo malo
što ostalo je
mozaika krhkog
razasutog
pred zadnji čin očajnika
sjenom zastirem
zaštitnički
tvrdoglavo
bezumljem nošena
ispred suda
što zadnju optužbu kazuje
lica kamena
prstom upire
crtajući šare bezbojne
po putu
onom istom
kojem željeh
sa tobom proći.
Ne.
Ne govorim više
samo prolazim.
Sa naramkom dana
sa škrinjicom težnji
i malo
to malo
mene ...
Neka ostane razasut
taj mozaik krhki
niti osvrnuti se neću
možda ipak malo pametnija
ili
nesretnija
ili
.......
ne to više nisam
ja.
Ova će stranica ostati prazna.
Ispiši u nju
sve ono što
misliš da jesam.
Nedovršena
misao samuje u nama
gotovo uhvatljiva
opipljiva
no promiče
bježi...
Nedostižna
baš kao ti.
Ti si
ono slatko mjesto utjehe
u koje navraćam
kriomice
Ova će stranica ostati prazna.
Ispiši u nju
sve ono što misliš
da bih tebi
mogla biti.
Putevi su moji
dugi u beskonačju.
Koraci teški u nakani
da te vratim
da te imam
da te volim
da te nedam.
Rekao si
lagao si.
Šaputao si
lagao si.
Ti...
znao si.
Da putevi moji
bez tebe vode
dugi u beskonačju.
Bez tebe....
bez tebe.
Ti vječiti dječače
pjesme ti pišem.
Pjesme bez riječi.
Bez glasa.
Nijema u sebi.
Preslaba u želji
da te vratim
da te volim
da te nedam.
Postoji mjesto..
postoji nada..
postoji svjetlost
drugačija od svih.
Tamo nema tebe
tvoga glasa
tvoga lika.
Tamo niti mene nema
tek naznaka da smo
nekada....
bili.
Nema nas.
Pa opet ja....
Ja te još uvijek
sanjam.
Sanjam te u javi
u svakom novom danu
što u slijedu bez kraja
dolazi.
I u snu te sanjam
snu u kojem ne bih htjela biti...
ne bez tebe...
bez tvoga lika
bez tvoga glasa.
Znam da postoji mjesto
postoji svjetlost
i ponekad znam
Jednostavno znam..
život je kratak ..
i jedan.
Vrijedi li?
Sanjati tebe
u snu
u kojem te
...nema.
Neću
o tebi pisati.
Niti riječi
trošiti više.
Ti buntovni čovječe
što otišao si
odavna već...
Niti misliti o tebi
više neću...
niti sanjati...
snova nemam
i ne želim.
Novi dan u njedra
me privija....
korakom bez tebe...
I njiše polako..
Dan
sumoran kao noć
u smiraju pred oluju.
Ne pružaj
taj topao dlan
na kojemu sam uljuljkana
sanjala u laži.
Ne govori
ne govori....
samo odlazi.
Ti buntovni čovječe
što otišao si...
odavna već.
Kiši
u beskonačju..
..i ne prestaje.
jer ljubav moju
što odlazi
nestaje
krijem od sebe.
Zaboravljam jučer
bježim od tebe
u tišinu...
u tugu...
u samoću.
Ti si ono nešto...
moje...
tajno...
trajno...
Bježim od tebe
odričem se
sebe...
Tuga i ja
dvije prijateljice
nerazdvojne.
Neka kiši
danas,
sutra i
ponovo.....
Više te nemam
...kraj priče...
.....gotovo.